Ta praznina, neko razocarenje se lagano budi u grudima i boli. Boli me moja egzistencija i rado bih da mogu da sa svim tim zavrsim, a onda shvatim da je lakse da samo pustim. Pustim da me boli jos veceras, sutra je vec drugi dan, donosi Bog zna sta. Zasto postoje glupa osjecanja? Zasto se osjecam ovako odbaceno kada znam da sam sve ja uprskala? Kad se sjetim one veceri kada sam se prvi put s njim dopisivala, naprosto ne mogu opisati koliko sam sretna bila. I onda, to je tako brzo prestalo. A kada si tuzan, to nikako nece da prestane, nikako ne mozes da nastavis. Njega nije briga. A ja glupaca razbijam glavu. Samo cu da nastavim kao da ga nikada nije bilo, obecajem sama sebi da sutra necu pitati gdje je on. Jer sutra je drugi dan, donosi Bog zna sta.

stranacunoci
I keep wondering, how many people do you need to be, before you can become yourself.

Komentariši