Undisclosed desires


18.04.2017.

Dear diary,

Ja sam sa 12 godina pocela pisati dnevnik i nema sta nisam pisala u tu svesku. Tu su bile zapisane sve moje misli, sve sto sam radila, kako sam se osjecala, koga sam luuudo voljela, imenom i prezimenom, ko me povrijedio, ko mi se nasmijao, ko me rasplakao. Krila sam ga ko zmija noge jer posljednje sto sam zeljela je da neko procita tu ogoljenu psihu moju. Biti dvanaestogodisnjakinja je jedan poprilicno preloman period za djevojcicu. Ja sam tad dobila prvu mjesecnicu i bila sam u nekom tom raskoraku. Postala sam zena? Ali ja bih da se igram u parku?! Sta sad? Kako sad da se ponasam? Gledala sam starije djevojke, upijala njihovo ponasanje, nesvjesno i svjesno pokusavala da se pronadjem i nadjem izlaz iz te zbunjenosti. Srecom, internet se nije tad toliko koristio ili ga barem ja nisam dozivljavala, ali ko mi garantuje da sad imam 12 godina da iste one svoje misli ne bih negdje javno okacila. Jer to tako treba, je l'? Svi to rade. Smatram da ono sto sam sad je rezultat svega onoga sto sam nekad prosla. Pa i ono sto sam prosla sa 12 godina se odrazilo na mene 10 godina poslije. Djevojcice se ugledaju na nas, starije djevojke, htjele to one ili ne. Jednostavno, okolina im tako diktira. I koliko god se neke curice trudile da budu kontra, da budu mini buntovnice, one su i dalje curice od 12 godina koje ce se rasplakati kada ih neko povrijedi. Mislim, i mi velike cure cemo se rasplakati. Ali mi imamo tu dozu zrelosti i iskustva da se odupremo svemu sto nam se sad nudi kao normalno, a one nemaju. Ono sto one imaju je nesreca da period u kojem se pronalaze je prilicno bolestan i nakaradan. Usred dana gledaju razne rijalitije, ne samo nase, koji su prepuni bolesnika zrelih za psihijatrije, nego evo konkretno, MTV gdje se nekad pustala muzika, sad imaju takav program da me je sramota vise prebacivati na taj kanal. Na fejsbuku i jutjubu hiljadu nekakvih preporucenih videa, pa cak i kad nece da gledaju to, samo im se ukaze. Nekim stvarima se tesko oduprijeti, a pogotovo je tesko njima jer ne znaju sta je ispravno. Naravno, tome sluze roditelji, da usmjere svoje dijete, ali nema svako dijete tu srecu da ima savjesnog roditelja. Vizavi one djevojcice sto je snimila video, da ja sad imam 12 godina, mozda bih i ja uradila istu svar. Ali to je samo odraz drustva u kakvom zivimo i kakvog smo stvorili. Steta samo sto smo dnevnike i spomenare zamijenili sa ovim online vloganjem i bloganjem.

10.04.2017.

Paznja

Cini mi se da sam cijeli zivot zeljela to, paznju, a uvijek bih je dobijala u sitnim komadima, nekakvu rastrzanu, podijeljenu. Kao kad ucis, a tamo u pozadini cujes muziku sa radija i jos ti poznata pjesma. Pa bi istovremeno i citao naglas lekciju i pjevusio pjesmu. Onda to ni na sta ne lici. Valjda sam uvijek zbog toga bjezala od ljudi koji mi se ne mogu posvetiti, kome ne mogu biti na prvom mjestu ili makar na onom mjestu na kojem zasluzujem biti. A mene vazda zapadnu oni sto bi i da se druzimo, a i ne moramo. Ili koji bi da izadju na kafu, a ne d'o Bog da te priupitaju kako si. Sve nesto polovicno jebote, a meni treba cijelo. Meni treba da se predam i da mi se preda, pa makar crkli tako, sta ima veze. Ne znam sto su svi nekakvi preponositi i oprezni, kao da im zivot ovisi od toga hoce li sutra zavoljeti ludo. Srce zacijeli, dusa se oporavi, vrijeme lijeci sve. Vrijeme donese zaborav. Mozda ne popuni prazninu, ali ne moze je ni popuniti ako ti neces. Mada, mozda nisam ni znala prepoznati onog koji bi se mogao predati. Imam ja taj obicaj da guram po strani ono sto valja, a ruke sirim belaju. Ponekad. Ponekad nasrcem, svjesno, ogromnom brzinom vezi osudjenoj na propast. Jer se predam. Zapravo, vise to i ne radim. Vise ne znam, ili ne zelim, da se predam. Ma, kao da je vazno. Kad naidje neko vrijedan, opet cu da se predam. Pa sta? Vjerujem vremenu. A i ko zna, mozda ispadne dobro?


Stariji postovi

Undisclosed desires
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30



BROJAČ POSJETA
75337

Powered by Blogger.ba